Psihoterapija sa konjima – moja priča

Evo naše priče. Životinje su oduvijek moja velika ljubav, te sam u jednom trenutku odlučila da želim da se bavim jahanjem. Jedan manje bitan detalj, na mom prvom jahanju dočekao me je upravo Admiral, i sa njim mi je bilo prvo iskustvo jahanja. Elem, počela sam da jašem i vrlo brzo sam se zajubila u ovaj sport, zapravo odmah, te sam počela da zapitkujem trenera kako bi jednog dana mogla da kupim konja, koja je procedura dovesti konja iz inostrane zemlje, gdje kod nas može da se pronađe dobar konjić i kako se cijene kreću. Tada mi je trener rekao da se prodaje sjajan konjić u našem klubu, da je psihički zdrav (konji kao i ljudi mogu da razviju psihoze i neuroze), mlad (tada je imao 6 godina, što je za konjića još uvijek vrlo malo, u tom periodu su kao tinejdzeri) i da je velika prednost što je već tu u klubu, zapravo tu je rođen. Govorio je upravo o Admiralu. Sledeći put kada sam došla na čas, trener je izveo Admirala, kako bi probala da jašem njega, i da vidim da li mi se konjić dopada. E sada, Admiral je krupniji i jači konjić, koga prosto zbog njegove konfiguracije, načina kretnje, brzine i snage ne jašu početnici, a ja sam došla tek na šesti čas. Na prvom času smo samo šetali da osjetim kako je sjediti na konju, trener ga je vodio i nisam imala to iskustvo jahanja sa Admiralom. Čas je počeo, nas šestoro je jahalo u krug u manježu (prostor namjenjen za jahanje), i ja sam bila druga u koloni. Admiral je stalno ubrzavao, te kako nisam imala vještinu i znanje da ga pridržim i pratim ispala mi je jedna noga iz uzengije. Nisam uspjela da vratim nogu u kasu, te sam pokušala da dozovem trenera. Kako me nije čuo, povisila sam ton i zagalamila da ga dozovem da zaustavi kolonu, što je bila kardinala greška, jer su konji izrazito plašljivj, posebno mladi konji. Sve u svemu, uplašila sam Admirala koji je počeo da galopira uspaničeno po cijelom manježu. U tom momentu i druga noga mi je ispala iz uzengije, ispali su mi dizgini, što znači da nemam nikakvu kontrolu više nad konjem. Pojma nemam kako sam ostala na konju. Za mene je to bilo vrlo strašno iskustvo i pomalo, slobodno mogu reći i traumatizirajuće. U tom momentu sam osjetila izrazit strah i potpunu bespomoćnost, te da sam prepuštena životinji koja je puno jača, brža i teža od mene. Mjesecima kasnije sam imala strah da jašem. Prosto moje tijelo bi treperilo i imala bi jake senzacije u tijelu kada bi sjela na konja, jer tijelo pamti. Od tada koliko god je moj racio bio posložen, i koliko god sam svjesno znala da sam sigurna, da je prosto sve to prouzrokovao nedostatak vještine i da postoji način da to savladam, moje tijelo se nije osjećalo sigurno. Često kako bi sjela na konja osjećala bi vrolglavicu, jak pritisak u grudima, gubila dah i povremeno osjećala mučninu. Narednih nekoliko mjeseci sam provela u prevazilaženju ovih otpora, i proradi ovog događaja. Admirala sam iz sebi nepoznatog razloga ipak kupila, uprkos strahu koji se pojavio i ovom neprijatnom iskustvu sa njim. I od ovog dana rastemo zajedno. Konji su visokosenzitivne životinje i savršeno su ogledalo za nas. Svaki put kada bi se pojavila, osjećala bi strah, a Admiral bi ga prepoznao i izazivao me i podržavao istovremeno da savladam strah i izađem iz zone komfora. Ono što mi je posebno bilo zanimljivo, kada bi ušla u boks da ga spremim i da mu stavim uzdu, on bi me gurao glavom, otimao se, zezao me, skakao, prosto bio nemiran. U trenutku kada bi bilo ko drugi ušao u njegov boks, ko ne osjeća strah, konj bi prosto mirno stajao. Izazivao me je, i gurao da se suočavam sa vlastitim emocijama. Kada bi zajedno jahali bio je reaktivniji i plašljiviji nego obično, skakao bi i reagovao na zvukove na koje inače ne reaguje, prosto je reflektovao moj strah. Prošli smo kroz dug proces zajedno i bio je nevjerovatan saradnik na ovom putu. Uz njega i konje generalno sam naučila da pustim potrebu za kontrolom, prosto se prepustim iskustvu, i da imam povjerenje u drugo živo biće. Da se opustim. Na još mnogo načina me je upoznavao sa vlastitim emotivnim svijetom. Kroz svoje iskustvo sam osjetila terapijiski učinak i koji konji i jahanje imaju na nas.

Za mene je jahanje počelo kao hobi. Znala sam da su konji terapijske životinje, te da postoji psihoterapija sa konjima, ali nisam se pretjerano bavila time. Na ličnom iskustvu osjetila sam brojne benefite i efikasnost konja kao psihoterapijiskih saradnika, stoga sam počela da se bavim psihoterapijom sa konjima.

Za koga je to psihoterapija sa konjima?

Psihoterapija sa konjima je i za djecu i odrasle. Donja starosna granica je 8 godina. Za ovaj proces je prosto potrebno motivacija i volja.

Psihoterapija i kontakt sa konjima je neverbalni, izrazito kreativan rad. U ovom procesu su angažovana sva naša čula. Ljudi su kompleksna bića koja imaju više nivoa primanja i obrade informacije. Verbalni način obrade je izrazito moćno sredstvo, pa i nužno u procesu, ali često se pokazuje da je verbalna obrada nedovoljna za potpunu integraciju. Stoga su konji korisni saradnici jer nam pružaju integraciju našeg iskustva tako što aktiviraju sva naša čula u procesu.

Koje benefite nam donosi psihoterapija i kontakt sa konjima?

  1. Učenje autoriteta i postavljanje granica – u kontakte sa konjima je veoma važan autoritet i granica, koji se postavlja kroz odlučnost, odvažnost i jasnoću, nikako kroz grubost i nasilje. U odnosu na konje prosto smo izazvani da postavimo granice, jer u suprotnom možemo da budemo ugroženi, te je sama ova postavka veoma podržavajuća za naš sistem da se odvažimo ka postavljanju granica. Kada ovo iskustvo doživimo s konjima, dobijamo dobru osnovu da granice počnemo da postavljamo i u odnosu na druge ljude.
  2. Puštanje kontrole – u životu generalno imamo samo prividni osjećaj kontrole. Da, na neke stvari možemo da utičemo, ali kada pogledamo širu sliku, generalno, nemamo kontrole. Kontakt sa konjima i jahanje je odlična simulacija upravo ovoga – nemamo potpunu kontrolu. Kontakt sa konjima nas podstiče da pustimo kontrolu, da prihvatimo da ne možemo sve da kontrolišemo, te da se osjećamo i dalje sigurno i prijatno.
  3. Povjerenje – povezivanje sa životinjom, posebno konjima je jedna posebna vrsta konekcije. Ovaj odnos nas uči povjerenju, te da se prepustimo drugom živom biću, i “postanemo jedno”. Ovo iskustvo je korisno da prenesemo i na druge odnose, gdje ćemo znati svoju granicu, dati povjerenje drugima, biti otvoreni prema drugima, a pri tome se ne ugrožavati ili ne osjećati ugroženo.
  4. Asertivnost
  5. Jačanje samopouzdanja
  6. Jačanje empatije
  7. Bolja kontrola impulsa
  8. Bolja emotivna regulacija
  9. Osnaživanje vještine poboljšanja problema
  10. Jačanje tolerancije na stres

“Rado bi probao/la, lijepi su konji, ali se bojim”

Ovo je rečenica koju često čujem od ljudi, a ono što ja kažem, jeste da je to upravo razlog više da pokušaju. Naravno, izuzetno je važno biti nježan prema sebi i poštovati vlastite granice, ali i uz sve to polako se izlagati van zone komfora. Kako ja vidim, jedini način da se razvijamo jeste da upravo prevazilazimo strahove, unutrašnje blokade, barijere, i upravo to je ono što gradi naše samopouzdanje i osjećaj slobode. Veoma važno je da naš život i odluke ne kontrolišu lični strahovi, predrasude i pretpostavke, već slobodna volja.

Hrabrost nije odsustvo straha. A mi smo tu da vam na siguran način pomognemo da se suočite sa strahom.

Facebook
Twitter
LinkedIn

Možda će vas zanimati:

Trauma

Kada kažemo riječ trauma, uglavnom i dalje zamišljamo veliki, intenzivan i prijeteći događaj kao što su teroristički napadi, otmice, seksualno zlostavljanje i slično. I ne

Pročitaj više »

Kontaktiraj me i zakaži svoj termin!

Kontaktiraj me kako bi dobio/la sve potrbene informacije.