Trauma

Kada kažemo riječ trauma, uglavnom i dalje zamišljamo veliki, intenzivan i prijeteći događaj kao što su teroristički napadi, otmice, seksualno zlostavljanje i slično. I ne griješimo, ovo zaista jesu traumatski događaji koji ostave posljedicu emotivne i kognitivne prirode, odnosno traumu. Pored toga, pojam trauma je puno širi od gore pobrojanih događaja, takođe, traume su i dosta suptilniji događaji, koji ponekad znaju da nam djeluju zapravo nevažno, sve dok ne zađemo u srž samog događaja i ne shvatimo njihovu dubinu i težinu.

Počeću od definicije šta je to trauma. Postoji dosta različitih definicija ovog pojma, i sve definicije sumiraju dvije ključne stvari, a to su:

  • da je trauma događaj koji je ugrožava fizičku i emotivnu dobrobit osobe i/ili koji osoba doživljava na način, da ugrožava njenu fizičku i psihičku dobrobit.
  • prijetnja koja ugrožava osobu nadjačava sposobnost osobe da izađe na kraj sa njom.  U trenutku kada se događa trauma, strašna sila učini žrtvu bespomoćnom. Iz ove definicije vidimo da traumu ne ostavljaju samo situacije u kojima potencijalno možemo da izgubimo život. Na slice ispod možete da vidite Maslovljevu hijerarhiju osnovnih ljudskih potreba, i na njoj između ostalog vidimo i potrebu za ljubavi, pažnjom i pripadanjem. Da, to su name osnovne biološke potrebe! Ljudi su socijalna i emotivna bića, koja su evoluciju preživjeli u grupi, i kojima je važan socijalni kontakt, priznavanje, ljubav i pažnja. Upravo, kao što trauma nastaje kada je naša fizička sigurnost ugrožena, takođe nastaje i kada je naša emotivna sigurnost ugrožena, to jeste kada ove potrebe nisu zadovoljene. 
Maslovljeva hijerarhija osnovnih ljudskih potreba

Danas u psihologiji, postoji nekoliko vrsta trauma:

  • Trauma sa velikim “T” ili šok trauma
  • Trauma sa malim “t”
  • Komulativna trauma
  • Relacijiska trauma

Ova podjela se nastavlja, a ja ću u ovom tekstu da se baziram na gore pomenute vrste trauma.

Trauma sa velikim “T” ili šok trauma – ovo su traume u kojima je ugrožen nečiji život ili tjelesni integritet. Ove traume često dovode do PTSP sindroma.  Ova vrsta traume predstavlja neuobičajene i opasne događaje, koje vode osjećaju nemoći i neimanja kontrole nad sopstvenim životom. U takve događaje ubrajamo prirodne katastrofe, terorističke napade, seksualno zlostavljanje, rat, avionske i automobilske nesreće, nepredviđenu smrt bliskih osoba. Ove trauma se nazivaju šok traumama jer dolazi do neočekivanog gubitka.

Traume sa malim “t” su događaji koji ne vode ugroženosti života i tjelesnog integriteta, to su događaji koji ugrožavaju naš doživljaj sopstvene moći i efikasnosti, ugrožavajući sliku koju imamo o sebi samima i svijetu, jer stvaraju osjećaj bespomoćnosti. Jedano od njihovih najznačajnih svojstava je kumulativni efekat. Iako pojedinačni traumatski događaj sa malim “t” ne stvara značajnu uznemirenost, ponavljanje ovih događaja vodi visokoj uznemirenosti i različitim problemima u emotivnom funkcionisanju. Traume sa malim “t” dovode do problema u emotivnom funkcionisanju osobe i slabe mehanizme koji osobi pomaže da se nosisa stresnim situacijama, te da se samoreguliše. Traumatski događaji sa malim “t” obuhvataju konflikte sa značajnim drugima (porodica), drugom djecom (u periodu djetinjstva), i drugim ljudima. Emocionalno i psihičko zlostavljanje posebno koje ima kumulativni efekat (traje duži vremenski period) dovodi do razvoja ove vrste traume. 

Važno je da vas ove podjele traume na više različitih vrsta ne zavaraju da pomislite da je neka od ovih vrsta teža, to jeste da ostavlja veće posljedice na osobu. Sva ova traumatska iskustva ostavljaju isti spektar obrazaca, manifestacija i simptoma kod osobe, uz individualne manifestacije, s obzirom na to da je svaka osoba autentična individua za sebe. Ove podjele postoje samo da bi stručnjacima u oblasti mentalnog zdravlja pomogle da jednostavnije rade sa osobama, jer različite vrste traumatskog iskustva zahtijevaju nešto različit psihoterapijiski tretman. Na primjer: za traume sa velikim “T” veoma su efikane psihoterapijiske metode kao što su PE  (Prolonged exposure therapy), EMDR (Eye movement desensitization and reprocessing) itd, dok su u radu sa relacijiskim i kumulativnim traumama efikasni psihoterapijiski pravci koji se zasnivaju na relacijiskom odnosu terapeut – klijent, kao što su transakciona analiza, geštalt psihoterapija i još mnoge druge.

Kako to ove traume nastaju? Prvo je važno da kažemo nešto o razvoju djece. Djeca u trenutku kada se rode imaju puno posla pred sobom, treba da savladaju puno motoričkih razvojnih zadataka (kordinacija ruku i nogu, držanje predmeta, baratanje predmetima, da hodaju, trče), treba da nauče da govore, da prepoznaju i imenuju objekte i još puno toga. Pored ovih zadataka, djeca na psihičkom planu razvijaju tri veoma važne predstave:

  • sliku o sebi – kakav sam to ja? da li sam ja dovoljno dobra i vrijedna osoba da će drugi da budu tu za mene, da me prihvate onakvu kakva jesam.
  • sliku o drugim ljudima – kakvi su to drugi ljudi, da li mogu da se oslonim na njih? da li će da budu tu i da me prihvataju? da li sam siguran sa njima?
  • Sliku o svijetu – da li je svijet dovoljno sigurno mjesto na kome mogu da se opustim ili je svijet opasno mjesto u kome treba da budem na oprezu?

Ove tri slike gradimo isključivo iz odnosa sa drugim ljudima i na osnovu ponašanja ljudi iz našeg okruženja prema nama. 

Prije svega ovdje mi je zaista važno da naglasim da velika većina roditelja ima najbolje namjere prema svojoj djeci, nemaju namjeru da ih povrijeđuju, već zaista ulažu sve od sebe da ih “izvedu na pravi put”, kako to roditelji obično kažu. Roditeljstvo je jedna zaista zahtjevna životna uloga, i ne rađamo se sa znanjem kako biti roditelj. Do skorašnje ekspanzije tehnologije i popularizacije psihologije kao nauke, mnoga znanja o roditeljstvu nisu nam bila ni dostupna, i prosto roditelji nisu imali izvore kako to pristupiti vaspitanju, osim onoga što su naučili od svojih roditelja, i što im je dolazilo intuitivno. Nažalost, ove metode nisu uvijek najbolje. Pored toga, usred životnih okolnosti, roditelji pored toga što su roditelji imaju i dosta različitih uloga, ulogu partnera, sina ili kćerke, zaposlenog, i ove uloge znaju da donose i određenu težinu. Usljed životnih okolnosti roditelji takođe gube emotivne sposobnosti i kapacitete, i ponekad nisu u mogućnosti da budu potpuno emotivno tu za svoje dijete. Pored svega, i roditelji su ljudi, koji imaju neke svoje emotivne rane i okidače, možda i traume, i prirodno je da će nekada biti preplavljeni, s toga, ovdje ne govorim o manama i greškama roditelja, već imam težnju ka tome da opišem okolnosti koje se krož život, i uz najbolje namjere i trud prosto dešavaju. Sa druge strane, i u okolnostima kada roditelji moduluju svoj način vaspitanja u skladu sa preporukama psihologije i psihoterapije, i u tim okolnostima, usljed razvojnog stepena djece, kojima još uvijek mišljenje nije potpuno razvijeno, djeca donose i pogrešne zaključke i uvjerenja. Usljed svih ovih nesavršenosti, dolazi do različitih scenarija koji mogu da budu manje ili više povoljni za naš psihički i emotivni razvoj.

Šta je to relacijiska trauma i kako to ona nastaje?

Prije svega relacijiska trauma je ujedno i kumulativna, što znači da je potrebno da je određeno ponašanje od strane okruženja, ili generalna atmosfera u kojoj dijete odrasta, konstantno prisutno i da se ponavlja. Naravno, ako jednom zagalamite na dijete, neće taj pojedinačni čin ostaviti posljedice na njega ili nju. Međutim, ako dijete odrasta u atmosferi u kojoj kada napravi grešku je prisutna galama, verbalna agresija koja je usmjerena ka djetetu “glup si, vidi kako si smotana, ostavi to nemaš pojma, samo me sikiraš, razboliću se od tebe”, ta konstantnost je upravo ono što ostavlja relacijisku traumu. Relacijiska trauma se odnosi na odnos u kome dijete nije prihvaćeno takvo kakvo jeste, kada je hvaljeno samo kada uradi nešto dobro, na primjer dobije dobru ocjenu, kritikovano kada njegovo ponašanje odstupa od onoga što je okolina zamislila “glup si, lijena si”, kada su djetetove potrebe zanemarene “nećeš ustati od stola dok to ne pojedeš”, bez obzira na to da li je dijete zaista sito, i da li će nastavkom jela da pređe svoju granicu, i gdje je djetetova vrijednost i  prihvatanje dijeteta uslovljeno – “volim te i prihvatam te samo dok radiš sve kako ja želim, a čim odstupaš od moje želje, kazniću te, galamiću ili ću te ignorisati”. Naravno ovo je rijetko izgovoreno na direktan način od roditelja, već je ovo indirektna poruka koja se šalje kroz ponašanje i određene vaspitne metode. Relacijska trauma, još kraće rečeno, je upravo nezadovoljena dijetetova potreba ili potrebe u odnosu na okolinu za ljubav, pažnju, poštovanje i pripadanje. 

U ranom periodu, kako je još i Frojd govorio, do 7 godine, učimo različite obrasce i bazična uvjerenja, kako sam već pomenula, o sebi, svijetu i drugima. Pa hajdemo na jedan primjer, zamislite dijete od 3 ili 4 godine, koje želi da se igra sa roditeljima. Za dijete izraz ljubavi, pažnje i pripadanja jeste upravo igra. I zamislite da dijete poziva roditelje u igru, ali da su oni zaista zauzeti i kažu mu da se igra samo, te da će se zajedno igrati sutra. Dođe suta, i opte isto. U jednom trenutku dijete će početi da plače, što je prirodno, jer je plakanje naš prirodan odgovor na nezadovoljenu potrebu, i to vidimo po bebama koje plaču kada imaju nezadovoljenu potrebu i na taj način privlače okolinu da se pobrinu o njima. Ukoliko na djetetovo plakanje roditelji reaguju kritikom: “još mi ti trebaš da plačeš, imam previše problema, zar si toliko nezahvalna da ne znaš da se igraš sama, vidi koliko igračka imaš”, fizičkom kaznom, ili na neki drugi način da kazne dijete, i ako je ova reakcija na plakanje dijeteta česta ili konstantna, dijete će da shvati da nije u redu plakati i može da donese duboko rano uvjerenje da je tuga opasna emocija, i da potisne ovu emociju, te u odraslom dobu, ova osoba će skrivati svoju tugu, i potencijalno i druge emoije, od drugih ljudi. To će uticati na kvalitet odnosa koje će da ostvaruje. S druge strane, potisnute emocije su veoma toksične za naše psihičko i fiziko zdravlje. Na ovaj način kao u prethodno navedenom primjeru nastaju naša rana uvjerenja, koja su temelj našeg ponašanja, emocionalnog reagovanja i mišljenja kroz život. Ovo dijete bi potencijalno moglo da donese uvjerenje o sebi da ne vrijedi da bi mu drugi posvetili pažnju, da drugi ljudi ne tolerišu tugu i tuđe emocije, te da mora da se prilagodi drugima da bi ga voljeli. Ovo dijete u odrasloj dobi vrlo vjerovatno bi moglo imati (ako atmosfera kroz odrastanje nastavi tako da se odvija) nisko samopouzdanje, problem sa postavljanjem granica, prilagođavaće se drugim ljudima, zaziraće da izrazi svoje mišljenje i dobro će vagati šta će da kaže, da drugi ne bi mislili nešto loše o njemu, jer duboko u sebi vjeruje da niije vrijedno i da će ga drugi ljudi odbaciti. Upravo ovo je relacijiska trauma, i ona se odnosi na rana uvjerenja, emotivne i ponašajne obrasce koje stičemo u ranoj dobi, i kojih obično nismo svjesni. Relacijiska trauma je često u osnovi anksioznih, depresivnih i drugih stanja, i može ozbiljno da utiče na psihičku i tjelesnu dobrobit pojedinca.

Šta to još čini i stvara relacijisku traumu?

  1. Emocionalna invalidacija – odnosno umanjivanje, poništavanje i neprihvatanje emocija. 

Vratite se malo unazad, u svoje djetinjstvo, i zamislite se da ste napolju sa drugarima i igrate neki sport, recimo fudbal ili odbojku, I padnete i izgrebete koljena. Koljena vas bole I peku, I naravno, bol je toliko intenzivan da počinjete da plačete. Onda dođe vaš otac i kaže vam: “zašto plačeš, imaš deset godina, samo si se ogrebao/la, odrasti, cmizdriš tu bezveze”. Klinički psiholog Tslil Feiberg objašnjava da kada je naš emotivni doživljaj neuvažen, poništen ili omalovažen, i kada nam se kaže da su naše misli i emocije neprihvatljive, glupe – mi u tom trenutku doživljavamo emocionalnu invalidaciju. Obraćanje kao u ovom primjeru i slična obraćanja, odnosno emocionalna invalidacija šalju poruku “ne interesuju me tvoje emocije i kako se osjećaš, tvoja osjećanja nisu važna, tvoja osjećanja su pogrešna”. Grupa istraživača koji su objavili rad u časopisu o zlostavljanju i zanemarivanju djece, istraživali su poveznicu između emocionalne invalidacije u djetinjstvu i psihološkog stresa u odraslom dobu. Rezultati ovog istraživanja su pokazali da je emocionalna invalidacija u djetinjstvu povezana sa hroničnim uzdržavanjem i ograničavanjem u odraslom dobu. Posljedično, ovo dovodi do hroničnog psihološkog stresa koji se često manifestuje kao depresija i/ili simptomi povezani sa anksioznosti.

2. Roditelji koji nemaju sposobnost emotivne regulacije

 Psiholog Annie Tanasugarn objašnjava da odrastanje sa roditeljima koji imaju poteškoća da se emotivno regulišu utiče na djecu na taj način, da ni djeca ne razviju sposobnost emocionalne regulacije. Potrebni su nam roditelji da nam pokažu kako da osjećamo velike i teške emocije u djetinjstvu i kako da se nosimo sa njima bez da nas preplave i opterete. Ukoliko roditelj ne zna da se reguliše, i pretjerano reaguje u situaciji, postaje pretjerano dramatičan, ima izliv bijesa, dijete može podsvjesno da nauči da su ovo ispravne emocionalne reakcije i prihvati slične reakcije. Život u burnom I nestabilnom okruženju, gdje su česti konflikti, svađe, galama, prijetnje, fizički napadi među članovima porodice, može da utiče na dijete na način da odraste u odraslu osobu koja ima poteškoća sa kontrolisanjem vlastite ljutnje, ili u drugu krajnost, u osobu koja je preplašena od konflikta, i očekuje takve izlive i reakcije od drugih ljudi, te se povlači u odnosima kako ponovo ne bi doživjela nešto slično. Takođe, u ovakvom okruženju, često doživljavamo puno neugodnih emocije, koje ne znamo kako da regulišemo, te se često naši mehanizmi odbrane uključe i potisnu naše emocije, što veoma negativno utiče na našu psihu i emocionalni svijet. Takođe, život u ovakvom okruženju, povećava šansu da stvaramo veze i odnose koji su zasnovani na našoj traumi (trauma bonding), te se ovakve veze najčešće formiraju sa romantičnim partnerima.

3. Biti nevidljiv

Da li su vaši roditeli očekivali da budete nešto što niste? Dr. Sherry Stein objašnjava da odrastati kao nevidljivo dijete znači da ste morali da se “borite” sa vašim potrebama da bi ste bili viđeni, primjećeni i uvaženi. Svako ljudsko biće vođeno je osnovnim potrebama, koje su nam zajedničke svima, da budemo viđeni, voljeni, prihvaćeni, uvaženi, da se autentično izražavamo i da smo takvi prihvaćeni. Ukoliko vaši roditelji su konstantno očekivali nešto drugo od vas, ove potrebe nisu mogle da budu zadovoljene “nemoj to da pričaš, lupaš gluposti, glupa si”, “nemoj da se smiješ tako kao luda na brašno”, “vidi koliko jedeš, debeo si”, “kako druga djeca mogu da dobiju peticu, a ti četvorku”. Da bi dobili pažnju i prihvatanje, djeca u ovom trenutku počinju da se prilagođavaju željama i očekivanjima okoline, te potiskuju autentične aspekte svoje ličnosti. Kao rezultat, ova djeca u odrasloj dobi imaju osjećaj da ne mogu da shvate ko su to oni zapravo, šta oni zapravo žele, šta im prija, šta im ne prija, te imaju poteškoća sa donošenjem odluka, te često traže savjete ljudi iz okoline. 

3. Konstantna galama

Imate li i dalje sjećanja na trenutke kada je vaša majka galamila na vas, vikala, mrštila se, unosila vam se u facu? Da li vas i dalje neke njene uvrede i komentari proganjaju? Istraživač Josh Cislee objašnjava da konstantna galama utiče na um, mozak i tjelo na puno načina, uključujući da utiče na emocionalni mozak, tačnije amigdalu, da postane aktivnija, čime ona povećava količinu hormona stresa u krvi, i naši mišići počinju da se grče. Iskustvo da neko na nas galami dok smo dijete utiče na to kako doživljavamo sebe, čak i kada postanemo odrasli, jer je i naš mozak oblikovan našim iskustvom.

Iako je lakše prepoznati šok traume (odnosno traume sa velikim “T”), to ne znači da osobe koje su preživjele različite situacije koje su ih dovele do traume sa malim “t” ili relacijiske traume, manje pate ili imaju manje poteškoća u funkcionisanju.

Trauma koja ostane u našem psihičkom sistemu, i biva neprerađena, utiče na psihološko i emocionalno stanje osobe, ponašanje osobe, i kvalitet odnosa koje uspostavlja sa drugim ljudima, a u prvim redovima, ponajviše se reflektuje na partnerske odnose.

Kako to trauma utiče na kvalitet naših odnosa i kako može da uništi naš ljubavni život?

  1. Nedostatak povjerenja

Usljed traumatskog iskustva, razvijamo nepovjerenje prema sebi i/ili prema drugim ljudima.

Bilo da je u pitanju, takozvana, trauma sa velikim T, kumulativna trauma, relaciona trauma, ili neka druga vrsta traumatskog iskustva, trauma često dovodi do razvoja slike o svijetu kao opasnog mjesta, i slike o drugim ljudima kao nepouzdanih, te očekivanja da će nas drugi iznevjeriti i povrijediti. Osobe sa neprerađenom traumom, konstantno su usmjereni na “upozoravajuće znakove”, tako što pokušavaju da preduhitre druge ljude ili situacije, analitično analiziraju tuđe namjere i riječi, često su sumljičavi prema postupcima i namjerama drugih ljudi. Takođe, trauma često dovodi do toga da osoba doživljava sebe kao manje vrijednu, te vjeruje da je drugi neće prihvatiti i voljeti. Ove dvije slike, odnosno uvjerenja o svijetu i drugima, često su na nesvjesnom nivou. Ovo narušava kvalitet odnosa, jer bez povjerenja, ne možemo da gradimo intiman i blizak odnos. Upravo nedostatak povjerenja je ono što održava strah, sumnju i drži nas na oprezu. 

2. Nisko samopouzdanje

Kao što sam prothodno pomenula, trauma utiče na naše samopouzdanje, i čini nas da se osjećamo manje vrijednim, nedovoljnim, lošim i slično. Trauma stvara osjećaj srama, krivice, i često uvjerenje da nismo nešto zaslužili, što osobu blokira u kontaktu sa drugim ljudima. Upravo iz ovih osjećanja i uvjerenja, osobe postaju tolerantnije na manipulaciju, verbalno, fizičko ili emocionalno zlostavljanje i zanemarivanje od strane druge osobe, jer često vjeruju da su oni krivi, da su to zaslužili, da nisu dovoljno dobri.

3. Kontrolišuće ponašanje

Trauma takođe dovodi i do nezdravih oblika ponašanja kao što su “priljepljivanje”, zavisnost (od druge osobe), i potrebu za kontrolom. Prethodna neugodna iskustva osobu dovedu do toga da ima potrebu za kontrolom, kako bi spriječila da se ista ili slična iskustva ne ponove.

4. Averzija i strah od konflikta

Osobe koje su u prošlosti prošle emotivno zlostavljanje, postaju veoma uplašene od konflikta, rasprave i izbjegavaju ga. Ovo je veoma neefikasno za sve odnose, kako partnerske, tako i prijateljske, porodične i kolegijalne. U svakom odnosu s vremena na vrijeme javljaće se nesuglasice, te da bi odnos opstao i bio funkcionalan, potrebno je znati učestvovati u raspravi i konfliktnoj situaciji, na zdrav, asertivan i podržavajući način. U odnosima, konflikti su takođe neizbježni, kako bi partneri naučili koliko su kompatibilni u odnosu na svoje vrijednosti i ciljeve. Druga krajnost je da osobe koje su proživljavale emotivno zlostavljanje, postanu veoma konfliktne, pasivno-agresivne i/ili agresivne, te da provociraju konflikte i teže ka dominaciji.

5. Usamljenost

Osjećaj usamljenosti i otuđenosti, koji trauma stvara u osobi, je takođe način na koji ona utiče na odnose. Ovi osjećaji stvaraju kod osobe uvjerenje da drugi ljudi ne mogu razumjeti kroz šta je prošla, da ne mogu da razumiju njeno trenutno stanje, i bude osjećaj srama i strah od odbacivanja. Ljudi često imaju strah da će biti ismijani ili odbačeni ako podjele svoja osjećanja i neka neugodna iskustva. Takođe, trauma dovodi i do teškoća da ostanemo prisutni u prisustvu kad smo u društvu bliske osobe, ili okruženi drugim ljudima.

6. Strah od izjašnjavanja vlastitih potreba

Osobe sa traumom, kako se na svjesnom ili nesvjesnom nivou doživljavaju manje vrijednima, i/ili druge ljude doživljavaju kao nepouzdane, često i očekuju da njihove potrebe i želje neće biti uvažene, te se u većini situacija prilagođavaju drugim ljudima, i svoje potrebe zanemaruju ostavljajući ih postrani.

Važno je naglasiti da osobe koje su proživjele neku vrstu traume, naročito osobe koje su proživjele relacionu traum, sklone su ostvarivanju traumatskih veza (eng. trauma bonding), te kroz ovaj proces pronalaze ljude oko sebe, najčešće romantične partnere koji im provociraju staru traumu. Više o traumatskom vezivanju ću da pišem u narednom blogu.

Kako možemo prepoznati da je neka osoba ili situacija pokrenula reakciju koja dolazi iz naše traume (na engleskom ovo kraće nazivamo trauma wound – traumatska rana, tj. da je naša traumatska rana trigerovana):

  1. Intruzivne misli

Ono što je zajedničko ljudima sa preživljenom traumom su intruzivne misli. Intruzivne misli su neugodne misli o prošlim događajima, ili o budućim događajima koje nas uznemiravaju, plaše nas, rastužuju ili izazivaju druge neugodne emocije, te imamo osjećaj da ove misli ne možemo da kontrolišemo, iznova se vraćaju. Intruzivne misli su jedan način naše podsvijesti na koji nas poziva da proradimo vlastitu traumu.

2. Noćne more i/ili insomnia

Snovi, posebno noćne more su poruke naše podsvijesti, koja na simbolično prikazan način, ili nerijetko i direktno, nam šalje poruku da u nama postoji trauma ili neprorađene emocije, te nas poziva da ih razriješimo.

3. Emotivni ispadi

Kada je naša traumatska emotivna rana trigerovana, javljaju se poteškoće pri emotivnoj regulaciji. Neke od najčešćih emotivnih reakcija su strah, ansksioznost i ljutnja. Pored njih, naravno i druge emocije su prsutne. U ovoj situaciji, emocije postaju toliko preplavljujuće, da nas često dovode do intenzivnih emotivnih ispada. Ljudi koji su iskusili traumu, nerijetko si izuzetno iritabilni, lako planu, iznerviraju se, unervoze ili osjete neku drugu emociju pod uticajima koji dolaze iz spoljašnje okoline.

4. Hipervagilnost

Vagilnost je jedan od osnovnih elemenata pažnje. Vagilnost je sposobnost da se psihička energija i opažajni aparat brzo prenosi sa informacije na informaciju, odnosno sposobnost brzog prebacivanja pažnje sa pedmeta na predmet.

Osobe koje su preživjele traumu, njihova pažnja je hipervagilna. Hipervagilnost je pretjerana budnost pažnje, tj. naglašeno premještanje pažnje (psihičke energije) s jednog sadržaja na drugi.  Osobama sa traumatskim ranama je teško da se opuste, konstantno su na oprezu, i njihova pažnja je hipervagilna kako bi uspjeli da se zaštite. Ove osobe su usmjerene na različit spektar mogućih opasnosti, od toga da li je sigurno da sada pređu cestu, do toga kako ih prijateljica sa kojom pričaju gleda, šta da kažu, a da ona ne pomsili da su glupi ili dosdni, i šta to znači sada što je prijateljica napravila dubok udah tokom razgovora, da li sam joj dosadan/na? Sve ovo za osobe sa traumom predstavlja opasnost, baš zato što, kako sam i pomenula, i odbacivanje, i neprihvatanje, nedobijanje pažnje i ljubavi je za ljude nezadovoljena osnovna potreba. Hipervagilnost može I fizički da se manifestuje kao znojavi dlanovi, ubrzan rad srca, stezanje vilice, grčenje mišića i tenzija u mišićima. Ovo sve je u cilju toga da se zaštitimo, jer u nama, trauma napravi sliku drugih kao opasnih, nepouzdanih, i sliku svijeta kao opasnog mjesta, te imamo očekivanje da ćemo biti povrijeđeni.

5. Krivica I samoprezir

Uobičajeno je da osobe nakon preživljenog traumatskog iskustva osjećaju krivicu, i često se dugo propituje da li su mogli još nešto da učine da izbjegnu tu situaciju. Iz ovog premišljanja i preplavlujućih emocija javlja se osjećaj neadekvatnosti, srama i bespomoćnosti. Osoba počinje sebe da doživljava kao slabu i nesposobnu da se zaštiti. Kroz ovaj emotivni i kognitivni proces, osoba počinje da se krivi zbog toga kroz šta je prošla jer smatra da je to zaslužila, ili smatra da nije učinila dovoljno da spriječi situaciju, i ovo često dovodi do depresije.

Važno je naglasiti da su ovo neki od najučestalijih ponašanja i emotivnih reakcija koje se pojavljuju kod osoba sa nerazriješenom traumom. Trauma je zaista kompleksna pojava, koja se kod svake osobe manifestuje na individualan način. Koliko god ove manifestacije bile individualne, trauma nas vodi u nezdrave obrasce u kojima ostajemo zaglavljeni i čini naš život manje kvalitetnim. Prorada traumatskih iskustva, iako je često neugodan proces, omogućava nam povezivanje sa vlastitom autentičnosti, vraća nam osjećaj sigurnosti, i oslobađa nas obrazaca koji nas koče ka daljem napredovanju i kvalitetnom životu.

Facebook
Twitter
LinkedIn

Možda će vas zanimati:

Kontaktiraj me i zakaži svoj termin!

Kontaktiraj me kako bi dobio/la sve potrbene informacije.