Zabrane

Zabrane su zapravo nesvjesna uvjerenja. Naziv “zabrane” je nastao po tome što zapravo još kao djeca odlučimo, na nesvjesno nivou, da ćemo neko ponašanje da si zabranimo.

Najveći dio ovih odluka ili zabrana donosi dijete u predškolskom uzrastu. Riječ je o djetetovim zabludama o važnim životnim pitanjima. Ova važna životna pitanja se mogu ticati same osobe, drugih ljudi ili
svijeta, kao, na primjer,: „Ja sam glup”, „Žene su glupe”, „Ljubav ne postoji”. Ove svoje pogrešne
zaključke dijete „upisuje” u svoj referentni okvir, u svoju mapu stvarnosti, na koju se kasnije u životu
oslanja da bi razumijeo sebe, druge i događanje u svetu. Ove rane odluke djeluju kao aksiomi, odnosno
kao istinite pretpostavke koje se u kasnijem životu ne preispituju, već od kojih osoba polazi kao od
temeljnih istina na osnovu kojih gradi svoji dalji pogled na svijet. Važno je takođe naglasiti da su ove odluke donjete nesvjesno, te da često i u odraslom dobu nismo svjesni ovih odluka tj. uvjerenja.
Dok neka osoba može imati samo jednu skriptnu odluku, druga osoba može imati veliki broj ovih
odluka. Što je više skriptnih odluka to je veći broj onih životnih aspekata individue koji su
kontaminirani skriptom.

Neke okvirne teme često se ponavljaju u analizi uvjerenja formiranih u djetinjstvu, te Robert i Meri Gulding su na osnovu svog psihoterapijiskog iskustva izdvojili dvanaest zabrana (Golulding & Goulding, 1976; 1979). Zabrane, odnosno rane odluke ili uvjerenja, su jedan dio temelja naše psihe, jer one iz polja nesvjesnog usmjeravaju naše akcije, izbore, emotivne reakcije.

Lista zabrana:

• ne smijem da postojim
• ne smijem da budem važan
• ne smijem da budem ja
• ne smijem da budem dijete
• ne smijem da odrastem
• ne smijem da uspijem
• ne smijem ništa da radim
• ne smijem da pripadam
• ne smijem da budem blizak
• ne smijem da budem dobro/zdrav (ne smijem da budem mentalno zdrav)
• ne smijem da razmišljam
• ne smijem da osjećam

Ne smijem da postojim

Dijete obično odlučuje da ne smije da postoji kada zaključuje da njegovi roditelji žele da je mrtvo ili da ga nema, ili kada zaključuje da je teret, te da bi roditeljima bilo lakše da ga nema. Detaljniji sadržaj ove odluke može imati različite oblike, kao na primjer:

• “ne zaslužujem da živim”
• “ako umrem možda će me majka/otac voljeti”
• “ubiću se da vam se osvetim”
• “kada mene ne bi bilo, drugima bi bilo lakše”

U odrasloj dobi karakteristični znaci uvjerenja “ne smijem da postojim” su

• pokušaj samoubistva
• ostvareno ili pokušano samopovrijeđivanje
• ostvareno ili pokušano povređivanje drugih ljudi
• misli i fantazije o fizičkom povređivanju sebe ili drugih ljudi
• zloupotreba supstanci ili zavisnost koja oštećuje organizam
• učestalo ponašanje koje upućuje na samopovređivanje, kao na primjer kada osoba često pada ili se udara
• osjećanje bezvrijednosti, neželjenosti i nevoljenosti
• svjedočenje osobe da ju je roditelj fizički zlostavljao
• sjećanje na izjave roditelja kao što su: “crkni”, “voljela bi da te nikada nisam rodila”, “povrijedio si me kada si se rodio” (priče o teškom i bolnom porodu), “da nije bilo tebe, ja bih…”
• smrt brata ili sestre u ranom djetinjstvu.

Ne smijem da budem važan

Ovo uvjerenje se stiče kada u djetinjstvu zanemarene primarne potrebe na ljubav, pažnju i pripadanje. Veoma je važno da smo svjesni kako to izgleda dječiji jezik ljubavi, za djete je ljubav igra, provođenje vremena sa djetetom, uvažavanje djetetovih emocija i potreba, bezuslovne pohvale – to jeste pohvale na djetetovo biće, za ono što jeste samo po sebi, bez da išta radi i postiže. Kod zabrane na važnost, ljudi se osjećaju kao da nisu dovoljno dobri, da su drugi bolji, uspješni, pametniji i važniji i vredniji od njih.

Obrasci koji se pojavljuju u odraslom životu su:

• osoba želi stvari ali ih ne traži otvoreno
• nelagodno joj je u ulozi vođe, ne osjeća se dovoljno kompetentno
• teak joj je da govori u javnosti
• osjeća se beznačajno
• osjeća se inferiorno pred figurom autoriteta
• teško joj je da odbije nekoga
• teško prima komplimente i sumnjičava je u istinitost i validnost pohvale koju dobije od drugih

Nekada roditelji nesvjesno svoju decu zanemaruju. Nekada se radi o fizičkom, a nekada o emotivnom zanemarivanju. Zanemarivanje je u stvari poruka: „Ti meni nisi važan!”. Međutim, ova zabrana nije samo odlika zanemarene djece, već je, zahvaljujući kulturnim obrascima, deo standardnog vaspitanja velikog broja djece na ovoj planeti. Poenta je u tome što pretnja odbacivanjem pokreće kod djeteta veliki separacioni strah ili separacioni užas. A šta je to prijetnja odbacivanjem? Kada roditelj na neki način kažnjava dijete, kada ono radi nešto što se roditelju ne dopada, te onda počinje da ga ignoriše, dijete dobije “po guzi”, ili bude negativno etiketirano “baš si teška”, “kako možeš biti tako glup”. m novorođenčetu da to što se ono rodilo kao čovek u nekoj
određenoj porodici još ne znači da je zaslužilo da bude voljeno i tretirano kao čovek. Ukoliko usvoji
određene vrednosti i ukoliko ih se pridržava i sve dok ih se pridržava, ono će biti tolerisano ili
prihvaćeno i eventualno voljeno i poštovano. Ukoliko bude negiralo takve vrednosti ono će biti
prezreno, odbačeno ili proterano. To je priča o uslovljavanju roditeljske ljubavi detetu, koja se kada
to dete odraste nastavlja kao samouslovljavanje njenog samopoštovanja, a zatim i kao uslovljavanje
ljubavi prema sledećoj generaciji.
Kada je u pitanju osjećanje lične vrijednosti izgleda da je nečija odluka da ne vrijedi kao ljudsko biće
uvijek u saglasnosti sa socijalnim iskustvima te osobe. Ako je osoba u porodici odbačena i ponižavana,
ili ako je u porodici prihvaćena, ali je odbačena od strane vršnjaka, šire društvene zajednice vjerovatno je da će razviti logiku zasnovanu na odluci da ne vrijedi dovoljno.
Možda je o ovim odlukama koje dovode do osjećanja inferiornosti (niže vrednosti) ili bezvrijednosti
najviše pisao Alfred Adler, tvorac pojma „kompleks inferiornosti”. Kao što je poznato Adler je ove
mehanizme identifikovao u radu sa ljudima koji su imali neku tjelesnu manu. On je i prvi ukazao da
ovi ljudi razvijaju načine da steknu ili zasluže osećanje lične i društvene vrijednosti. On je u stvari
opisao mehanizme koje je nazivao kompenzacija (inferiornost u jednoj oblasti se pokušava nadoknaditi superiornošću u nekoj drugoj oblasti: žgoljavi muškarac razvija superiorni intelekt) i nadkompenzacija (osoba se muči da prevaziđe inferiornost u određenoj oblasti: žgoljavi muškarac počinje da diže tegove i da se namjerno goji).

Ne smijem da uspijem

U odraslom dobu ovo uvjerenje se manifestuje kao ustaljen obrazac samosabotiranja. To se može pojaviti naročito kada je osoba na korakt do određenog uspjeha ili postavljenog cilja. Na primjer: neki student može dobiti odlične ocijene na kolokvijumima, ali zakazati na završnom ispitu. Drugi način na koji se ljudi često samosabotiraju je da izazovu neku vrstu psihosomatske bolesti.

Ne smijem biti blizak

Ova odluka ima nekoliko varijacija, prva je “ne smijem biti fizički blizak”, “ne smijem biti emotivno blizak” i “ne smijem se pouzdati”.

Znaci ovog uvjerenja u odraslom dobu mogu biti:

• osoba osjeća neprijatnost kada nekoga dodirne ili kada neko dodirne nju
• nemo dovoljno emocionalnih odnosa i bliskosti sa članovima porodice i prijateljima
• osoba se ne otvara, ne priča o tome šta je muči, šta je raduje, šta je plaši i kako se osjeća
• ima poteškoća u pokazivanju ili primanju naklonosti
• nespremna je da uđe u ozbiljnu vezu ili ostvaruje vezu sa emotivno nedostupnim, distanciranim i hladnim partnerima

Ne smijem da pripadam

Ovo uvjerenje se pokazuje u odraslom životu kao kao osjećaj da je osoba “izdvojena” kada je u grupi, da je drugačija, da je čudna, da ne pripada, da je ne razumiju.

Ne smijem biti dobro (ne smijem biti mentalno zdrav)

Ovo uvjerenje se može naučiti od roditelja po modelu, koji koristi bolest ili ludilo kao sredstvo za manipulisanje drugim ljudima. Međutim, češći scenario je taj da dijete donosi ovu odluku kada mu roditelji pružaju više pažnje, topline i brige kada je bolesno, nego kada je zdravo.

Ne smijem da razmišljam

Dijete donosi ovo uvjerenja kada roditelj uporno omalovažava njegovu sposobnost da razmišlja, uz komentare: “nemaš ti pojma”, “kako ne razumiješ”, “glup/a si”, “ne uključuješ mozak”…

Znakovi ovog uvjerenja u odraslom dobu su:

• kada je osoba suočena sa problemom obično isključi razum ili se zbuni
• umjesto da razmišlja, reaguje snažnim i pretjeranim osjećanjima
• izgovara rečenice kao što su “ne mogu da mislim”, “prazna mi je glava”, “blokirana sam”
• “osjeća sram da izrazi svoje mišljenje, jer stalno misli da griješi”

Ne smijem da osjećam

Ovo može da podrazumijeva “ne smijem da osjećam emocije” ili “ne smijem da osjećam senzacije”. Dijete može donijeti odluku da isključi sve emocije ili senzacije, ili samo neke konkretne. Na primjer može donijeti odluku “neću dozvoliti sebi da osjećam ljutnju”. Ova zabrana se stiče kada roditelji omalovažavaju, umanjuju ili kritikuju neku djetetovu emociju: “ružna si kada plačeš”, “dječaci ne plaču”, “zamaraš me više tim plakanjem”, “ti ćeš na mene da se ljutiš?”, “šta si ljutibaba, niko te neće htjeti takvog” Takođe, zabrana na emocije se stiče po modelu, u nekim porodicama postoji zabrana na jednu ili više emocija, na primjer na tugu. To su porodice u kojima se ne plače, u kojima se ne dijele osjećanja ranjivosti i tuge, o takvim bolnim temama se prosto ne priča.

Neki od pokazatelja zabrane na ljutnju u odraslom dobu su:

• osoba izvještava da nikada nije osjećala, ili da vrlo rijetko osjeća tugu, ljutnju, strah
• osoba izvještava da jedan ili oba roditelja ne ispoljavaju ljutnju, tugu itd.
• osoba ispoljava obrasce ponašanja koji podrazumjevaju isključivanje tjelesnih senzacija, na primjer, učestalo prijedanje ili gladovanje.

Ne smijem da radim ništa

Dijete donosi ovu odluku reagujući na roditeljeve neverbalne poruke koje prenose ovo značenje: “nemoj ništa da radiš, jer je bilo šta što bi radio toliko opasno da je bolje da uopšte ništa ne radiš”.

Naznake ovog skripnog uvjerenja u odraslom dobu su:

• maladaptivna pretjerana opreznost
• stalna neodlučnost čak i u nevažnim situacijama
• osoba nikako da započne projekte
• “ne valja ako uradim, ne valja ako ne uradim”

Ne smijem biti dijete

Ova odluka se stiče kada je u djetinjstvu djeteti bilo zabranjenno ono suštinsko ponašanje, a to je ono što bi odrasli nazvali glupiranjem, bezbrižnost, igra i kreativnost, kao i kada su djeca bila usmjerena na to da čuvaju brata ili sestru, da se brinu o kućanskim poslovima vrlo rano, odnosno da preuzimaju odgovornost.

Signali koji ukazuju na ovu zabranu:

• uobičajena krutost i ozbiljnost u ponašanju
• nevještost u bavljenju djecom
• neprijatnost u situacijama koje podrazumjevaju igru, ples, spontano ponašanje, zabavu, naročito kada nema pravila
• sjećanje na roditeljske izjave kao što je “djea treba da se vide a da se ne čuju”
• sjećanje na to kako su se roditelji ljutili na razigrano ili spontano ponašanje

• ne samo da se osoba se ponaša preozbiljno i preodgovorno, već i izgleda starije nego što
  jeste.
• osoba ima pretjeranu sklonost da brine o drugima, često je pretjerano odgovorna i pretjerano zabrinuta.
• partnerskim odnosima ili traži infantilnu osobu (o kojoj će da brine) ili osobu sličnu sebi.

Ograničenje koje ova zabrana nosi: osoba gubi sponatanost, zabavu, uživanje, uzbuđenje i slično.
Ovu zabranu stvaraju roditelji koji i sami imaju problema sa svojim Detetom i
Najstarija djeca u porodici ili jednci su naročito skloni da donesu ovu odluku.

Ne smijem da odrastem

Ova odluka je suptotna od odluke “ne smijem biti dijete” i često je donosi najmlađe dijete u porodici. Neki roditelji indirektno-nesvjesno zabranjuju djetetu da odraste kako ih ne bi napustilo. Neki roditelji
zastrašuju dijete da će mu život postati mučan kada odraste: „Uživaj sada dok si dijete i to možeš jer
poslije …” Dijete gleda svoje roditelje koji žive nekvalitetno i za koje je život stalna borba, briga i obaveza. Onda kada takav model života nije povezan s preživljavanjem jer je porodica dobro stojeća, a ne siromašna, dete ne vidi smisao u tome da odraste na način na koji su odrasli njegovi roditelji.

Kod osobe sa ovom zabranom se može primjetiti:

• uobičajeno djetinjsto ponašanje
• izbjegavanje odgovornih pozicija i odgovornosti uopšte
• sklonost odnosima u kojima je druga osoba “glavna” ili dominantnija
• pod stresom dolazi do jake eskalacije osjećanja
• neprijatnost u situacijama koje zahtijevaju analizu ili suzdržavanje, naročito kada to podrazumijeva postavljanje pravila za sebe ili druge
• osoba se ponaša infantilno
• izbjegava odgovornost
• pokazuje da je nesposobna za samostalni život
• hedonistički je organizovana: traži zabavu i neozbiljne partnerske veze
• osoba se mladalački oblači, ali često i fizički izgleda mlađa nego što jeste
  

Znate li onaj osjećaj “znam da ne treba da mislim tako…”, “znam da to nije opasno…”, “znam da to o čemu brinem je nerealno…”, “ali ja se i dalje osjećam tako, uznemirava me” – ovo je upravo pokazatelj da u našem polju nesvjesnog postoji zabrana koju je potrebno razriješiti da bi bili u balansu i skladu. Zabrane su u podłogi većine psiho-emotivno-fizičkih stanja, problema i izazova kod ljudi, i da bi došli do integracije i promjene neophodno je razriješiti ove zabrane u polju nesvjesnog i stvoriti nova efikasnija uvjerenja.